Zadaci pokreta radnih žena u Sovjetskoj Republici
V.I. Lenjin
(govor održan na četvrtoj moskovskoj konferenciji ne-partijskih radnih žena)

Voleo bih da kažem generalno par reči o zadacima koji stoje ispred pokreta radnih žena u Sovjetskoj Rusiji, o onima koji su uglavnom direktno povezani sa tranzicijom ka socijalizmu i onima koji su od posebnog značaja u ovom trenutku. Drugarice i drugovi, pitanje pozicije žena u društvu je bilo podignuto od strane Sovjetske vlasti od samog početka. Čini mi se da se svaka radnička država na kursu ka socijalizmu suočava sa dvostrukim zadatkom. Prvi deo zadatka je relativno jednostavan i lak. Tiče se starih zakona koji su držali ženu u nejednakoj poziciji u poređenju sa muškarcem.

Učesnici svih pokreta za emancipaciju u Zapadnoj Evropi su odavno, ne decenijama već vekovima isticali zahteve da se zastareli zakoni ukinu i da se i muškarci i žene učine jednakim pred zakonom, no ni jedna od demokratskih Evropskih zemalja nije uspela da ovo sprovede, zato što gde god postoji kapitalizam, gde god postoji privatno vlasništvo u zemlji i fabrikama, gde god je vlast kapitala očuvana muškarci održavaju svoje privilegije. Bilo je moguće sprovesti ove zadatke u Rusiji samo zato što je radnička vlast ustanovljena od 25-og oktobra 1917-te. Od samog začetka Sovjetska vlast je zamišljena kao vlast radnih ljudi, netrpeljivih prema svim vrstama eksploatacije. Sebi je postavila cilj da ukine sve mogućnosti eksploatacije radnih ljudi od strane zemljoposednika i kapitalista, da izbriše vlast kapitala. Sovjetska vlast se trudila da omogući radnim ljudima da organizuju svoje živote bez privatnog vlasništva nad zemljom, bez privatno-posedovanih fabrika , bez privatnog vlasništva koje svuda, u celom svetu, čak i tamo gde postoje kompletne političke slobode, čak u naj-demokratskijim republikama drže radnike u stanju siromaštva i ropstva od najamnine a žene u stanju dvostrukog ropstva.

Sovjetska vlast, vlast radnih ljudi, u prvim mesecima svog postojanja je sprovela nesumnjivo revolucionarne propise koje se ticu zena. Ništa nije ostalo u Sovjetskoj Republici od onih zakona koji su držali ženu u potčinjenom položaju. Pričam pogotovo o onim zakonima koji su iskorišćavali slabiju poziciju žene u društvu i stavljali je u poziciju nejednakosti i poniženosti, na primer, zakoni o razvodu, vanbračnoj deci i pravu žene da zahteva od oca deteta određenu sumu za izdržavanje deteta.

Upravo u ovoj sferi buržoaski zakoni , čak i u najrazvijenijim zemljama, iskorišćavaju ženu i stavljaju je u ponižavajuci, nejednak položaj. Pogotovo u ovoj sferi Sovjetska vlast nije ostavila ništa od starih, nepravednih zakona koji su bili nepodnošljivi za radne žene. Sada možemo ponosno i bez ikakvih preterivanja da kažemo da mimo Sovjetske Rusije ne postoji ni jedna zemlja na svetu gde žene uživaju punu jednakost i gde žene nisu stavljene u ponižavajuću poziciju koja se oseća u svakodnevnom porodičnom životu. Ovo je bio jedan od naših prvih i najvažnijih zadataka.

Ako budete u prilici da stupite u kontakt sa partijama koje su neprijateljski nastrojene prema Boljševicima, ako u vaše ruke dođu novine koje se objavljuju u ruskim regijama koje su okupirane od strane Kolčaka ili Denkina, ako dođete u priliku da pričate sa ljudima koji dele njihovo mišljenje možete često čuti optužbe kako Sovjetska vlast nije demokratska, kako je prekrsila "demokratiju".

Mi, predstavnici sovjetske vlasti, boljševici-komunisti i pristalice sovjetske vlasti često smo optuživani za kršenje demokratije i kao dokaz ovoga se često ističe činjenica da je sovjetska vlast raspustila ustavotvornu skupštinu. Mi obično odgovaramo na ovakve optužbe sledećim rečima: "demokratija" i ustavotvorna skuština su rođeni u vreme dok je privatno vlasništvo još uvek postojalo na zemlji, dok je još uvek postojala nejednakost među ljudima, dok je onaj koji je posedovao kapital bio gazda a oni koji su radili za njega bili najamni robovi - to je bila demokratrija kojoj mi ne pridajemo nikakvu vrednost. Takva demokratija vešto skriva u sebi ropstvo čak i u najrazvijenijim zemljama. Mi socijalisti podržavamo "demokratiju" samo u meri u kojoj ona olakšava položaj radnih ljudi i ugnjetenih masa. Širom sveta, socijalizam je sebi postavio sebi zadatak da se bori protiv eksploatacije bilo koje vrste čoveka nad čovekom. Jedino ona demokratija koja radi u interesu eksploatisanih i obespravljenih ima neku vrednost za nas. Ako bi oni koji ne rade bili obespravljeni - to bi bila prava jednakost među ljudima. Oni koji ne rade ne bi trebali ni da jedu.

Kao odgovor na ove optužbe mi kažemo da bi se pitanje trebalo postaviti na drugačiji način: kako se "demokratija" sprovodi u delo u raznim zemljama? Vidimo da se jednakost proklamuje u svim demokratskim zemljama ali u civilnim zakonima i u zakonima koji određuju prava -oni koji se odnose na porodicu i razvod - mi vidimo nejednakost i poniženje žene na svakom koraku, i mi kažemo da je ovo kršenje demokratije posebno sa aspekta ugnjetenih. Sovjetska Republika je implementirala demokratiju u većem stepenu nego bilo koja druga , najrazvijenija zemlja zato što nije ostavila ni mrvicu starih zakona koji drže ženu u podređenim položaju. Kažem da ni jedna država i ni jedno zakonodavstvo nikada nije uradilo za ženu ni polovinu onoga što je Sovjetska vlast učinila u prvim mesecima svog postojanja.

Zakoni, sami za sebe, naravno nisu dovoljni i mi ni u kom slučaju nismo zadovoljni sa ovim slovima na listu papira. No, u sferi zakonodavstva mi smo uradili sve što je bilo potrebno da se žena učini jednakom sa muškarcem i imamo svako pravo da budemo ponosni na to. Pozicija žene u sovjetskoj Rusiji danas je idealna u odnosu na njihovu poziciju u najrazvijenijim državama. No, mi kažemo sebi kako je ovo, naravno, samo početak.

Zahvaljujući njenom radu u kući, žena je još uvek u teškoj poziciji. Da bismo sproveli njenu kompletnu emancipaciju i da bismo je učinili jednakom sa muškarcem neophodno je da se nacionalna ekonomija socijalizuje i da žena učestvuje u svakodnevnom produktivnom radu. Tek onda će žena zauzeti jednaku poziciju sa muškarcima.

Ovde , naravno, mi ne govorimo o tome da je učinimo jednakom muškarcu u smislu produktivnosti rada, kvantiteta rada, dužine radnog dana, radnih uslova… mi mislimo da žena ne bi trebalo da bude ugnjetena zbog njene pozicije u porodici. Svi znate da čak i kad žena ima puna prava , ona još uvek faktički ostaju neostvarena jer je sav kućni posao ostavljen njima. U većini slučajeva kućni posao je najneproduktivniji, najvarvarskiji i najnaporniji posao koji žena moze da obavlja. On je neizbezno bezvredan i ne čini nista što bi u bilo kom smislu promovisalo razvitak žene.

U želji za socijalnim idealom mi želimo da se borimo za punu implementaciju socijalizma, i upravo tu se otvara široko polje rada pred ženom.

Mi sada pravimo ozbijne pripreme za čišćenje terena i građenje socijalizma, ali građenje socijalizma će započeti samo onda kada uspostavimo kompletnu jednakost žene i kada se udružimo zajedno kroz novi rad sa ženama koje su se emancipovale iz bezvrednog, sputavajućeg, neproduktivnog posla. Za ovaj posao će nam biti potrebne mnoge, mnoge godine.

Ovaj rad ne može pokazati brze rezultate i neće proizvesti blještave efekte.

Mi stvaramo modele institucija, ručaonica i obdaništa, koji će emancipovati ženu od kućnog rada. A posao organizovanja ovih ustanova će pasti uglavnom na žene. Mora se priznati da danas u Rusiji ima jako malo institucija koje bi pomogle ženi da nađe put izlaza iz kućnog ropstva. Postoji zanemarljiv broj ustanova tog tipa, i uslovi sa kojima se suočava Sovjetska Republika - rat i nedostatak hrane - usporavaju nas u tom radu. Ipak, mora se reći da ove institucije koje imaju za cij da oslobode ženu iz pozicije kućnog roba niču gde god je to na bilo koji način moguće.

Mi kažemo da emancipacija radnika mora doći od samih radnika, na isti način kao što je emancipacija radne žene u potpunosti njena stvar. Radna žena se mora sama založiti da se institucije tog tipa podignu i ova aktivnost će sama po sebi doneti potpunu promenu u njihovoj društvenoj poziciji u poređenju sa onom koje su imale pod starim, kapitalističkim društvom.

Da bi ste bili politički aktivni pod starim, kapitalističkim društvom, specijalna obuka je bila potrebna, tako da su žene imale zanemarljivu ulogu u političkom životu, čak i u najnaprednijim kapitalističkim zemljama. Naš zadatak je da napravimo politiku dostupnom svakoj radnoj ženi. Sve od kako je privatno vlasništvo izbrisano a vlast kapitalista i zemljoposednika oborena, politički zadaci su postali jednostavni i razumljivi svakom radnom čoveku uključujući i žene. U kapitalističkom društvu uloga žene u politici je obeležena tolikom nejednakošću, da je njen udeo samo zanemarljiv deo onoga što uziva muškarac. Vlast radnih ljudi je neophodna u ovakvoj situaciji da bi se izrodila promena, jer će se glavni politički zadaci sadržati uglavnom od problema koji utiču na sudbinu njih samih.

Ovde, takođe, participacija radnih žena je od presudnog značaja - ne samo za žene članove partije i politički svesne žene, već takođe za obične žene koji nisu članovi partije i nemaju taj nivo političke svesti. Ovde, Sovjetska vlast otvara vrata čitavom nizu aktivnosti za radnu ženu.

Imali smo težak zadatak u odbrani protiv sila koje su neprijateljski raspoložene prema sovjetskoj Rusiji i koje su je napale. Bilo je teško boriti se na bojnom polju protiv sila koje su krenule u rat protiv vlasti radnih ljudi i u polju zaliha hrane protiv profitera, zbog premalog broja radnih ljudi koji su nam nesebično prišli u pomoć njihovim sopstvenim radom. Ovde, takođe, ne postoji ništa što Sovjetska Republika ceni više nego pomoć pruženu od strane masa ne -partijskih radnih žena. One možda znaju da je u starom buržoaskom društvu bilo neophodno da prođete kroz detaljnu obuku da bi ste učestvovali u politici i da ovo nije bilo omogućeno ženama. Politička aktivnost Sovjetske Republike je uglavnom borba protiv zemljoposednika i kapitalista, borba za eliminaciju eksploatacije; shodno tome, politička aktivnost je postala pristupačna radnoj ženi i sastojaće se od radne žene i njenih organizacionih sposobnosti da pomogne radnom čoveku.

Ono što je nama potrebno nije samo organizacioni rad koji uključuje milione; nama treba organizacioni rad na najmanjoj skali a upravo to omogućava ženi da se uključi u rad. Žene mogu da rade pod ratnim uslovima po pitanju pomaganja armije ili sprovođenja agitacije u armiji. Žene treba da igraju aktivnu ulogu u svemu ovome kako bi Crvena Armija videla da se neko o njoj stara. Žene mogu takođe raditi u sferi distribucije hrane, na unapređenju javne ishrane i ručaonica koje se svuda otvaraju kao na primer u Petrogradu.

Mi smo ukinuli privatno vlasništvo nad zemljom i skoro potpuno ukinuli privatno vlasništvo nad fabrikama; na nama je sada da omogućimo da se svi radni ljudi, članovi partije i oni koji to nisu, uključe i učestvuju u ovom ekonomskom razvoju. Posao koji je Sovjetska republika započela će moći da napreduje samo ukoliko se umesto par stotina, milioni i milioni radnih žena širom Rusije uključe u ovaj proces. Uvereni smo da će ideja socijalnog razvoja tada biti osigurana. Onda će radni ljudi pokazati da su sposobni da upravljaju svojom zemljom bez pomoći kapitalista i zemljoposednika. Socijalistička konstrukcija će biti tako jako utemeljena u Rusiji da nijedan spoljašnji neprijatelj u drugim državama niti unutar Rusije neće biti od ikakve opasnosti za Sovjetsku Republiku.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Nasilje nad ženama događa se u raznim aspektima; od ženskog i obiteljskog pa do društvenog života. Ono obuhvaća narušavanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prava žena. Činjenica da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavljana po jedna žena, govori dovoljno o ozbiljnosti problema. Od svih kriminalnih djela u Velikoj Britaniji četvrtina je ona nad ženama. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, a u SAD-u svaka šesta.
Ti podaci su samo djelomični, jer većina nasilja ostaje neregistrirana. Nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura, od intelektualaca, radnika do dobro situiranih građana i političara. Većina pravnih sustava smatra nasilje u obitelji kriminalnim djelom koje podliježe sankcijama. Ti mehanizmi ponekad se nedovoljno koriste, stoga su se u mnogim zemljama žene samoorganizirale i otvorile skloništa za žene žrtve nasilja u obitelji. Skloništa su organizirale građanke po načelima ženske podrške, suodgovornosti i međusobne suradnje. U skladu sa svime navedenim, građanska je obaveza da se pridruži ovoj kampanji koja ne traži ništa drugo osim prava na život bez nasilja, promoviranja kulture nenasilja i međusobnog poštivanja spolova. Ravnopravnost spolova je demokratski zahtjev, a prava žena su, odgovaralo to nekome ili ne, ljudska prava.

25. studeni je odabran kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u znak sjećanja na sestre Mirabel koje je 1960.godine u Dominikanskoj republici brutalno dao ubiti diktator Trujillo. Odluka o tome datumu je pala na prvom sastanku feministkinja Latinske Amerike i Kariba (Feminist Encuentro) održanom u Bogoti 1981.godine. Na sastanku su žene govorile o obiteljskom nasilju, silovanjima i seksualnom zlostavljanju te nasilju koji žene trpe pod režimima, uključujući torturu i nasilje nad političkim zatvorenicama.1999. godine Ujedinjene Nacije su i službeno potvrdile 25. studeni kao Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama. Tko su bile sestre Mirabel? Sestre Patria, Minerva, Maria Teresa i Dede rođene su u Dominikanskoj republici. Pod imenom "Las Mariposas" (Leptiri) djelovale su kao političke aktivistkinje i postale vidljivim simbolom otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svojih revolucionarnih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu uhićene su više puta zajedno sa svojim muževima. 25. studenog, 1960. Minervu, Patriu i Mariu Teresu likvidirala jeTrujillova tajna policija dok ih je Rufino de la Cruz vozio u posjetu zatočenim muževima u Puerto Platu. Sve tri sestre su zadavljene, a tijela su pronađena polomljenih kostiju. Vijesti o njihovom ubojstvu šokirale su i razbjesnile narod. Brutalna likvidacija sestara Mirabel bio je jedan od događaja koji je doprinjeo zamahu pokreta protiv Trujillovog režima. 30. svibnja 1961. na Trujilla je izvršen atentat, a nedugo zatim dolazi i do pada njegovog režima. Sestre Mirabel postale su simbolom nacionalnog i feminističkog otpora. Godinama nakon njihove smrti, o njima su pisane knjige, stihovi i pjevane pjesme, stvari koje su im pripadale izložene su u Nacionalnom muzeju povijesti i zemljopisa, tiskana je i marka u njihovu čast, a privatna fondacija sakuplja novac za renoviranje obiteljskog muzeja u njihovom rodnom mjestu. Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka 1997. godine, otkrivena je slika na 42 metara visokom obelisku, koji je Trujillo dao podići u svoju čast u Santo Domingu. Slika prikazuje sve četiri sestre i nazvana je "Un Canto a la Libertad" (Pjesma slobodi).

6. prosinac obilježava godišnjicu Montrealskog masakra. Tog sudbonosnog dana, 6. prosinca 1989, 25-godišnjak Marc Lepine, utrčao je u kanadsko Sveučilište u Montralu naoružan poluautomatom i noževima izvikujući pri tome uvrede. "Vi ste žene, vi ćete postati inženjerke. Vi ste horda feministkinja. Ja mrzim feministkinje.'' Ubio je 14 žena (studentica) i ranio 13 osoba (devet žena i četiri muškarca), a zatim je izvršio samoubojstvo. Marc Lepine je vjerovao da su studentice krive što nije primljen na strojarski smjer Sveučilišta. Ostavio je pismo u kojem objašnjava svoju mržnju prema feministkinjama s listom 19 prominentnih žena prema kojima je gajio naročiti prijezir. Žene ubijene u masakru (Anne-Marie Edward, Anne-Marie Lemay, Annie St. Arneault, Annie Turcotte, Barbara Daigneault, Barbara Maria Klueznick, Genevieve Bergeron, Helen Colgan, Maud Haviernick, Maryse Laganiere, Maryse Leclair, Michele Richard, Natalie Croteatu i Sonia Pelletier) postale su tragičnim simbolom nepravde prema ženama. Ženske grupe diljem zemlje organizirale su javna okupljanja (vigil), marševe i komemoracije. Inicirana je potpora za obrazovne programe kojima bi se stalo na kraj nasilju nad ženama. Federalna vlada i vlade provincija obvezale su se boriti protiv nasilja nad ženama. 1991. godine kanadska je vlada proglasila 6. prosinac Nacionalnim danom sjećanja i akcije protiv nasilja nad ženama. 1993. godine organizacija pod nazivom Koalicija osnovala je 6. prosinca fond za žene koje se nastoje izvući iz nasilnih situacija i osigurati za sebe i djecu sigurniju sredinu. 1993. pokrenuta je i kampanja pod nazivom "Nulta tolerancija" koja je ponudila muškarcima priliku da pokažu solidarnost sa ženama u borbi protiv nasilja. Nakon masakra nekoliko majki žrtava pokrenulo je grupu koja se bori za ograničenje zakona o dozvoli nošenja oružja i upozorava na kontinuirano nasilje nad ženama.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

DA LI ZNATE?

U Hrvatskoj je nasilje prema ženama, posebice fizičko, najčešće u obiteljskoj zajednici, koja bi za žene i djecu trebala biti najsigurnije okruženje. O nasilju nad ženama u Hrvatskoj prvi su put prije 13 godina progovorile i na njega reagirale ženske nevladine udruge osnutkom SOS telefona. Nakon toga osnovale su i skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, te postavile zahtjev za njihovom zakonskom zaštitom. I danas ženske udruge pokušavaju pridonijeti boljoj zakonskoj zaštiti i jačanju društvene svijesti o tom problemu o nasilju nad ženama i djecom u obitelji i društvu. Podaci MUP-a pokazuju da zbog nasilja u obitelji policija prosječno ima 29 intervencija na dan. Od 1. srpnja 1999. do 30. rujna ove godine podnesene su prijave protiv 6.894 osobe, a među oštećenim osobama 68 % su žene. Zakonska zaštita, iako dragocjena, nije dovoljna. Naime, zakon predviđa privremeno udaljavanje nasilnika iz obitelji, ali tek nakon presude, što u hrvatskom pravosuđu može i te kako potrajati. Činjenica je da nasilnika treba iz obitelji udaljiti odmah nakon počinjenog nasilja. Hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje institut zabrane pristupa žrtvi, poznat i učinkovit u više zapadnoeuropskih država i u SAD-u.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Žene i nacistička država

Od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo, istraživanja temeljena na spolu sve više i više ispravljaju iskrivljene povijesne prikaze koji su nastali povijesnim ispitivanjima isključivo provođenima na muškarcima, a i zabilješke su radili većinom muški autori. Na prvi pogled, Treći Reich se pojavljuje kao područje u kojem važnost žena kao čimbenika povijesti ne može biti dokazana na jednostavan način. Na kraju krajeva, nacizam je bilo najreakcionarnija i najrepresivnija od svih modernih ideologija i ona koja je od početka u potpunosti isključila žene s vodećih funkcija. Štoviše, raniji radovi o nacionalnom socijalizmu, koji odražavaju tradicionalnu pristranost muškarcima, težili su ili nepriznavanju važnosti spola ili naglašavanju stereotipa o ženama kao pasivnim i nevinim žrtvama pokreta kojim su dominirali muškarci. Unatoč tomu, kao što povjesničari sve više i više naglašavaju, uspjeh nacizma nije ovisio samo o jednom čimbeniku nego o njegovoj sposobnosti da provede dinamičnu integraciju raznih konfliktnih interesa, posebice interesa žena, koje su u to doba činile više od polovice njemačkog stanovništva. Na primjer, iako je udio muških glasača koji su glasovali za naciste u vrijeme Weimarske Republike bio uvijek veći od ženskog, u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća ta se razlika smanjila, a čak je u nekim protestantskim područjima situacija bila obrnuta. Postojale su naznake da će žene koje nikada prije nisu glasovale svoj glas dati nacističkim kandidatima, što navodi na to da ih je nešto u programu stranke jako privlačilo.
Utvrđeno je da je nacistički antifeminizam bio na određen način povezan s rasističkom ideologijom u cijelosti. Poput Židova, moderna »emancipirana« žena smatrana je zastupnikom degeneracije i nacionalne propasti, koji u svojem buđenju nosi »štetne« snage boljševizma, demokracije i parlamentarizma. Često se tvrdilo da su žene u Njemačkoj Židovi i marksisti namamili na racionalno razmišljanje i »nezdravo« razmišljanje o seksualnosti, dok su zagovaratelji ženske emancipacije zbog svojih aktivnosti bili osuđivani za uništenje »kršćansko-njemačkog« postojanja i obiteljskog života.
Nacisti su obećali uspostavu tradicionalne ravnoteže među spolovima poticanjem žena da slave svoju »prirodnu« kućnu ulogu majke i domaćice. »Jednaka prava za žene«, izjavio je Hitler, »znači da dobivaju poštovanje koje zaslužuju na način na koji im je priroda to dodijelila«. Žene su bile te koje su trebale postati središtem nacističkog poriva za povećanjem stope nataliteta. U ranijim godinama režima one su bile sustavno usmjeravane od ideje poslovne karijere prema ideji osnivanja ili proširenja obitelji, a zbog tog cilja uvedene su velike mogućnosti bračnog kreditiranja. Na sličan način i u politici obrazovanja naglasak nije bio na razvijanju »neprirodnih« kvaliteta kao što su akademska sposobnost i nezavisnost, nego se favoriziralo obrazovanje za majčinsku ulogu obavezatnim predmetima kao što su domaćinstvo i biologija.
Ženama se također zabranjivala upotreba kozmetičkih sredstava i nošenje »dekadentnih« stranih modnih odjevnih predmeta: seksualna privlačnost smatrana je »židovskim kozmopolitizmom«, a na provođenje dijeta za mršavljenje gledalo se s negodovanjem kao na protuudarac porivu za rađanjem. Puno se radilo na uspostavi novoga »njemačkog stila« preko Njemačkog ureda za modu, osnovanog 1933. pod počasnim predsjedanjem Magde Goebbels u svrhu borbe protiv odjeće koja se smatrala dekadentnom ili onom koja je ropski oponašala muški stil. Naglasak je bio i na fizičkoj spremnosti: žene su poticane da se natječu za sportsku medalju Reicha, a pušenje je, posebice u trudnoći, bilo strogo zabranjeno.
U braku je načelo ljubavi bio zamijenjeno načelom Rassegefühla, tj. rasne svjesnosti, parovi koji su se namjeravali prijaviti za bračni kredit bili su prisiljeni proći zahtjevnu liječničku provjeru, a zbog straha da bi im se mogli otkriti neki nasljedni nedostatci čak je postojalo i unosno crno tržište dokumenata kojima se dokazivalo arijevsko podrijetlo. Buduće supruge SS-ovaca bile su podvrgnute rigoroznim ispitivanjima i morale su pohađati specijalne Bräuteschule, tj. škole za mladenke, da bi se pripremile za majčinstvo.
Onima za koje se smatralo da su rasno ili društveno neprihvatljive za majčinstvo bile su nedostupne sve beneficije koje su imale »rasno poželjne« žene. Prema jednoj procjeni 27 958 »nepoželjnih« žena bilo je prisilno sterilizirano do kraja 1934, a od toga je 5% sterilizacija završilo smrću žene. Posebne žrtve bile su žene židovskog podrijetla, ne samo zbog svoje rase nego i zbog spola, i zbog toga su na društvenoj ljestvici bile čak i niže rangirane od muškaraca židovskog podrijetla. Arijevci koji su se oženili Židovkama bili su poticani da se od njih razvedu i u tim slučajevima potomci su uvijek bili odvajani od majke. A 1939. bilo je objavljeno da se strogi režim pobačaja ne odnosi na žene židovskog podrijetla.
Žene nežidovskog podrijetla koje su zbog nekog razloga odlučila nemati djecu i ne udavati se ili koje zbog nekog razloga koji je bio izvan njihove kontrole nisu bile sposobne za to, bile su podvrgnute raznim oblicima šikaniranja i diskriminacije. Jedna je žena bila pod tako jakim pritiskom da je pribjegla otmici djeteta.
 Neka druga se u otvorenom pismu Hitleru požalila: »Gledamo naše kćeri kako rastu u glupoj besciljnosti, živeći samo u maglovitoj nadi pronalaženja supruga i rađanja djece. U slučaju neuspjeha, njihovi su životi promašeni.«
Uostalom, nacistička država pokazivala je slabo zanimanje za sudbinu žena samica koje su prešle godine za rađanje i koje su zbog toga često bile prisiljene tražiti najmanje plaće i najmonotoniji posao. Možda se najjasniji dokaz takve situacije može vidjeti u članku 3. Nürnberških rasnih zakona koji zabranjuje ženama arijevskog podrijetla da služe kao sluškinje u židovskim kućama, osim onih koje su prešle 45. godinu života i za koje se smatralo da su izvan opasnosti da ih seksualno napadnu njihovi židovski poslodavci.
Te činjenice dokumentirale su žene koje su u to doba bile protivnice režima (dobar je primjer knjiga Katherine Thomas Women in Nazi Germany, London, 1943), i već su dugo vremena poznate povjesničarima. Uostalom, prvi ozbiljni pokušaji analize nacizma temeljeni na spolu u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, doveli su do otkrića koja su poricala tradicionalno stajalište da je do negativne promjene položaja njemačkih žena došlo tek nakon 1933. Jill Stephenson navela je primjerice (Women in Nazi Society, Croom Helm, 1975) da je nacistička reakcionarna politika spram žena išla ruku pod ruku s europskim trendom u godinama između dvaju ratova. Mjere za suzbijanje abortusa i kontracepcije i zauzetost povećanjem stope nataliteta među »zdravim« dijelovima zajednice, bile su zajedničke diktaturama i desnih i lijevih, a prisutne su i kod demokrata. Francuska je primjerice imala čak više razloga od Njemačke da se brine o stupnju nataliteta, pa je 1920. godine prvi put i uvela postupak nagrađivanja »plodnih« majki, a poslije su ga preuzeli nacisti. Code de la famille je 1939. povećao kazne za kontracepciju i abortus, s tim da je abortus u ratno vrijeme vichyjevskoga režima 1942. smatran kaznenim prekršajem.
Na sličan način su i kampanje za uklanjanje udanih žena s tržišta rada u korist nezaposlenih muškaraca bile tipičan širokoeuropski odgovor na recesiju u svijetu tridesetih godina 20. stoljeća. U samoj Njemačkoj takvu je politiku provodio kancelar Brüning i njegova vlada između 1930. i 1932. i ta je politika uživala potporu velikih dijelova javnog mišljenja, uključujući konzervativce i crkveno mnijenje pa čak i neke sindikaliste i članove ženskih pokreta. Godine 1933. Dolfussov režim u Austriji uveo je mjere uklanjanja udanih žena iz javnih službi, a te mjere bile su slične onima koje su uveli nacisti te iste godine. Tijekom godina između dvaju ratova restrikcije zapošljavanja žena ostale su na snazi u mnogim državama širom Europe uključujući Francusku, Belgiju, Italiju, Bugarsku, Grčku, Nizozemsku i do 1938. i Norvešku. U Velikoj Britaniji su do 1944, i donošenja Butlerove odluke o obrazovanju, udane žene većinom bile isključene iz profesorskih zanimanja, a tek je sredinom pedesetih godina 20. stoljeća načelo jednakosti plaće uvedeno u javnu službu.
U međuvremenu se, tvrdi Stevensonova, najdojmljivija prekretnica u postupanju režima zbila nakon 1936. godine, kada je nezaposlenost dovedena na razumnu razinu i kada su nacisti započeli mijenjati svoju prijašnju politiku u skladu s potrebama ponovnog naoružavanja i rastuće ekonomije. Povećani zahtjev za ženskom radnom snagom, izjavljuje ona, značio je da su bez obzira na ideološke ciljeve nacista na dugoročnom planu, ti ciljevi u prijelaznom razdoblju mogli diskriminirati položaj žene samo u ograničenom obliku. Uostalom, autorica u potpunosti izokreće uobičajenu sliku: ona tvrdi da su žene u nacističkom režimu profitirale poboljšanjem svojega statusa te beneficijama koje su bile dodijeljene majkama i domaćicama, dok su u isto vrijeme učvršćivale svoj položaj zapošljavanjem izvan kuće i profesionalnim zapošljavanjima.
Već je prije nekoliko godina David Schönbaum (Hitler's Social Revolution. Class and Status in Nazi Germany 1933-1939, Weidenfeld and Nicolson, 1967) uočio kako je ekonomski pritisak pridonio poboljšanju natjecateljskog položaja žena na tržištu rada tako da se razlika između muških i ženskih plaća u doba Trećeg Reicha zapravo smanjila (razlike su ipak bile prisutne, primjerice, prosječan neiskusan radnik muškog spola mogao je još uvijek očekivati da bude plaćen više od iskusne radnice ženskog spola). Najznačajnije područje u kojem su nacisti najuspješnije zadržali svoje ideološko nastojanje na »prirodnoj inferiornosti« ženskog spola, tvrdi on, bilo je potpuno isključenje žena s pozicija političke vlasti i stranačke odgovornosti u okviru državnog aparata. Uostalom, Schönbaum također tvrdi da je gubitak političkog statusa u velikoj mjeri bio ublažen povećanim mogućnostima zapošljavanja i rastućih plaća, kao i poboljšanim dobrobitima majčinstva. On zaključuje da su »pritisci totalitarne države u kombinaciji s industrijalizacijom i industrijskim društvom proizveli za žene... novi položaj relativne ako ne i nekonvencionalne jednakosti«.
Njegov rad pomogao je osvjetljavanju razloga zašto su se neke vodeće ličnosti u ženskim pokretima prije 1930. godine, a posebice Gertrud Bäumer iz Saveza njemačkih udruga žena, bile voljne približiti režimu i čak hvaliti neke režimske postupke, kao što je uvođenje Službe za rad za mlade žene 1937. godine, kao korak prema većoj jednakosti žena unutar spolom uvjetovanih područja aktivnosti. Nacistički režim sam po sebi, uostalom, bio je u stanju proizvesti određen broj visokoprofiliranih ženskih ličnosti kao što su bile modno osviještena Magda Goebbels, filmska zvijezda, a poslije poznata redateljica Leni Riefenstahl, zatim pilotkinja Hannah Reisch i iznad svih Frauenführerin (ženski vođa) Gertrude Scholtz-Klink, koja je uspjela kombinirati vođenje šest do osam milijuna članova Nacističkoga ženskog ureda s odgovornošću majke četvero djece.
U širem pogledu, također je došlo do pomaka od stereotipne slike žena kao pasivnih žrtava Trećeg Reicha prema ženama kao aktivnim vlasnicama osobnih prava. To je zauzvrat otvorilo nove polemike oko problema privole žena nacizmu. Claudia Koonz je primjerice (Mothers in the Fatherland, Women, the Family and Nazi Politics, Jonathan Cape, 1987) otkrila postojanje žena koje su aktivno podupirale pokret za vrijeme njegova uspona. Takve »nacističke feministice«, ako se uostalom i mogu tako opisati, obično su tražile da ih se razlikuje od njihovih religijskih, buržujskih i socijalističkih kolega po njihovu izravnom odbacivanju emancipacije kao prijevare: jednaka prava za žene, tvrdile su one, značila su samo »jednaka prava da ih se iskoristi«. Paula Sieber, nacistička aktivistica u Düsseldorfu, pisala je u svojim lokalnim novinama:
Jučerašnji ženski pokret izveo je trideset šest parlamentaraca i tisuće žena na ulice naših velikih gradova. Od jedne žene napravili su visokopozicioniranog državnog službenika, a od stotine tisuća ostalih robove kapitalističkog ekonomskog uređenja.
Konzervativnije ličnosti kao što je Guida Diehl hvalile su napore Nacionalnog socijalizma u vraćanju ženama izgubljenog dostojanstva kao branitelja »njemačkih kršćanskih« duhovnih vrijednosti i obiteljskog života. Drugi su naglašavali mogućnosti koje je nacizam nudio da bi izmislio radikalniju javnu ulogu žene u okviru brige o djeci, obrazovanja i socijalne skrbi. Istraživanje Koonzove, zapravo, otkriva da su žene koje su bile aktivno uključene u nacistički pokret u vrijeme njegova procvata izražavale tipično zadovoljstvo zbog raskidanja s otuđenjem modernoga razumnog svijeta i strogih klasnih podjela koje su do tada razdvajale ženske pokrete.
Posebice su članice Lige mladih njemačkih djevojaka njegovale jak osjećaj solidarnosti među svojim članicama unatoč roditeljskom negodovanju i snobizmu žena s intelektualnim pretenzijama starijih, priznatijih ženskih organizacija. Druga zajednička tema bila je osjećaj ponosa koji su mnoge od tih žena osjećale u tome da su sposobne da pridonesu, ma kako malo, procesu nacionalnog preporoda. Nacistički vođe bili su često na mukama u naglašavanju činjenice da su žene nicht glechartig sondern gleichwertig - »različite, ali ne inferiorne« - muškarcima, i često su radili usporedbe između »časti« muškaraca u izvođenju vojne službe i »časti« žena u njihovoj borbi kao nositelja sljedeće generacije.
U stvarnosti su žene imale slabe ovlasti u okviru Trećeg Reicha, čak i u odvojenim segmentima koji su im bili dodijeljeni. Nakon 1933. nacističko vodstvo kojim su dominirali muškarci davalo je prednost novačenju pasivnijih žena koje bi bile zadovoljne primjenjivati politiku koja im je naređena odozgo. Gertrude Scholtz- Klink, kojoj je na koncu bilo dodijeljeno vodstvo nad Ženskim ministarstvom 1934. godine, bila je tipična predstavnica te vrste. Klasičnog arijevskog izgleda i majka četvero djece, bila je predstavnica idealnog »Gretchen« tipa, odajući one jednostavne ženske vrline - drugarstvo, samopožrtvovnost i odanost obitelji - koje su nacisti pokušavali poticati. Njezino vodeće načelo uvijek je bilo da žene trebaju voditi kampanju ne protiv muškaraca, već zajedno s njima i kao Frauenführerin težila je održavanju iluzije da je ona sama osmislila odgovarajuću autonomiju za žene u okviru njihove vlastite sfere djelovanja. U stvarnosti je bila isključena iz svih rasprava na višem stupnju, čak i kada su se one doticale područja koja su se izravno ticala žena, kao što su planovi za mobiliziranje ženske radne snage za vrijeme rata. Kada je primjerice 1942. predložila da bi potpore za dječje dotacije trebalo proširiti i na žene koje rade u tvornicama, direktor Radne fronte Robert Ley joj je rekao da volksbiologisch tj. rasno-biološki razlozi moraju imati prvenstvo nad potrebama ratne ekonomije.
U međuvremenu su poznati promiskuitet glavnih političkih vođa, odluka o reformi razvoda iz 1938. koja je dovela do čvrstog porasta broja legalnih razvoda, službena potpora koja se davala djeci što su špijunirala svoje roditelje te novačenje, koje je prisiljavalo sve veći broj muškaraca da žive odvojeni od svojega doma, razotkrili kontradikcije nacističke proobiteljske retorike. Očekivalo se da će Scholtz-Klink i njezini socijalni radnici odigrati aktivnu ulogu u ideološkoj indoktrinaciji i promociji eugenije i »rasne svjesnosti« među ženama koje su bile pod njihovom brigom, a ne samo prikupljanjem imena onih za koje su smatrale da su pogodne za sterilizaciju ili za program eutanazije. Uvođenje programa Lebensborn, kojim su posebno odabrane žene bile poticane da »doniraju dijete Führeru« nakon što su ilegalno imale dijete s nekim SS-oficirom, također je značio radikalni pomak od tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i bez pandana je u njemačkoj povijesti i u onodobnom fašističkom pokretu.
Koonz je, uostalom, svoje dokaze stavila na viši stupanj. Gubeći svoja politička prava u zamjenu za čast i ugled koji su im dodijeljeni kao majkama, tvrdi ona, žene Njemačke nakon svega odigrale su jednaku ulogu, pomažući događanju rata i genocida. Dok su muškarci nacističke Njemačke na istoku pokrenuli svoj rasno obojeni osvajački rat, žene nacističke Njemačke su isto tako bile zaposlene u kreiranju njihove domaće atmosfere Lebensraum (životnog prostora) u obliku privatnih utočišta od izvanjskog svijeta. Prema njezinim navodima, nacisti su birali muškarce »dobrog obiteljskog podrijetla« za nadzornike prilikom ubijanja u koncentracijskim logorima. Uloga njihovih supruga bila je da sačuvaju »iluziju ljubavi u okolišu mržnje« i »mjesto susreta sa svojom humanošću« koje je jamčilo neku vrstu »umjetnog zdravog razuma« za one koji su se svakodnevno susretali s masovnim ubojstvima.
Ma kako kontroverzni bili zaključci Koonzove, njezin je rad bez sumnje vrlo vrijedan u dokazivanju važnosti povijesne uloge žena u ispitivanju povijesnih činjenica, čak i kada žene stavlja u negativan kontekst. Prema njezinim tvrdnjama, samo proučavanjem svakodnevnih banalnosti zla možemo početi razumjevati stvarne grozote holokausta.
Uostalom, žene Njemačke su bez sumnje bile često predodređene djelovati na način koji je navela Koonzova, te postoje i drugi jednako važni načini po kojima se žene mogu promatrati kao sudionici Trećeg Reicha. Dok su bez sumnje mnoge žene bile dio onih koje su »rasno nepoželjnim« sugrađanima činile život nepodnošljivim, one koje su bile izravno upletene u primjenjivanje nacističke politike bile su u najboljem slučaju u manjini. Može se reći, kao što otkriva ranija studija Tim Masona (Women in Germany 1925-1940. Family, Welfare and Work, History Workshop Journal, Part I, Spring 1976, Part II, Autumn 1976), da je najznačajniji trend u nacističkom obiteljskom životu išao prema idealu male obitelji, srednje klase. Prema njemu to je specifičan odgovor na zahtjeve koji su postavljani ženama povećanjem industrijalizacije i birokratizacije, a koji nisu bili samo karakteristika nacističke Njemačke nego većim dijelom i onodobnog zapadnjačkog života. To objašnjava popularnost nacionalističkog Nacrta kreditiranja braka, koji je omogućio mnogim mladim ženama da pobjegnu od dosade svakodnevnog rada time što bi se udale i osnovale domaćinstvo, ali je znakovito da je to također dovelo do otpora prema nacističkom porivu povećanja stope nataliteta i poslije prema naporima režima da potaknu žene da napuste svoje domaćinske obveze u korist rada za ratne potrebe. Općenito je, prema Masonovim navodima, mobilizacija žena za ratnu proizvodnju bila jako neučinkovita kao i ona u ratnoj Britaniji. Čak i nakon što su Hitlerove ideološke primjedbe na novačenje udanih žena nestale nakon pada Staljingrada 1943, mnoge žene nastavile su izbjegavanje radnih obveza, neke od njih i na ironičan način - samovoljno ostajući trudne.
Ranije istraživanje pokreta otpora izričito isključuje tu borbu žena protiv upletanja racionalno-birokratske države u njihovo privatno područje, a potječe od konvencionalnog stajališta da je otpor bio jedino moguć među onima koji su bili aktivno angažirani antinacisti prije 1933. Čak i Mason zadovoljno tvrdi tvrdi da:
Nizak stupanj udjela žena u pokretima otpora svih političkih uvjerenja, posebice u pokretu otpora konzervativaca, također upućuje na činjenicu da su žene u visokom postotku pasivno prihvaćale režim.
Uostalom, nedavne studije žena o pokretu otpora pokazale su da su žene bile sposobne razviti strategije političkog aktivizma u okviru svakodnevnog života, kao npr. širenjem njihovih uloga kao domaćica, tj. onih koje hrane i štite žrtve nacizma i aktivne članove pokreta otpora, ili iskorištavanjem mogućnosti koje su im se pružale time što su radile kao tajnice, čime su pokretu otpora osiguravale službu raspačavanja dokumenata, krivotvorenja papira ili obavještajne službe. Slično tomu, one koje su radile s bolesnima ili mentalno hendikepiranima, često članovima vjerskih redova, prije negoli stranačkim članovima, nisu bile odabirane za izravnu suradnju s nacistima u programima sterilizacije i eutanazije, ali su često bile suočene s mogućnostima spašavanja najmanje jednog od svojih štićenika, npr. mijenjanjem dijagnoza, skrivanjem pacijenata od nadređenih, ili time što bi ih slale natrag roditeljima obavještavajući ih o neizbježnim opasnostima. Za vrijeme samog rata dostava hrane stranim zarobljenicima ili komuniciranje na njihovu materinjem jeziku postalo je kazneno djelo i time čin koji se pripisivao pokretu otpora.
Koonz je uočila da u određenom kontekstu majčinstvo može preuzeti značenje koje je različito od onoga što ga ona opisuje u većem dijelu svoje knjige. U poglavlju o ženama židovskog podrijetla, ona bilježi da: »Dok su se muškarci jako trudili da izađu na kraj s neprijateljskim poslovnim svijetom, zvanjem i birokracijom, žene su se borile sačuvati obitelj kao utočište od prijetećeg izvanjskog svijeta.« U koncentracijskim logorima ljudi su se običavali udruživati u malene grupice »umjetnih obitelji« kao izvor privatne utjehe od pravog terorizma i ludila stvarnosti. U oba ta primjera žene rade baš ono za što ih je općenito optuživala Koonzova - osiguravaju privatnu sferu ljubavi u okružju mržnje - i čak kontrast između ljubavi i nasilja preuzima potpuno drukčije značenje. Obitelj, uvijek predvođena ženom u slučaju kada je suprug bio ubijen ili zarobljen, ostala je tako za dugo vremena i nakon rata postojati kao jedina preostala ustanova koja je Nijemcima mogla osigurati određeni stupanj normalnosti dok su prolazili kroz ostatke »tisućljetnog Reicha«.
Jedna od glavnih sastavnica analize žena kao aktera Trećeg Reicha je dvostrukost njihova položaja kao majki u domovini. Claudia Koonz ispravno tvrdi da je obećanje veće autonomije u okviru tradicionalne sfere djelovanja žena uvjerilo značajan broj žena u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća da nevoljko pristanu na zatiranje svojih (nedavno zadobivenih) političkih prava. Uostalom, njezin pokušaj povezivanja te činjenice s kolektivnom odgovornošću žena za zločine nacizma propao je zbog pogreške nepriznavanja širokog spektra strategija koje su žene upotrebljavale u definiranju svojeg Lebenstrauma. Ta borba žena nije prestala nakon 1933, nego im je osigurala mogućnosti političkog djelovanja kroz cijeli spektar aktivnosti, od obrane njihova privatnog »prostora« protiv upletanja totalitarne države do mnogo svjesnijeg i aktivnijeg otpora nacizmu.
History Today, November 1993.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Žene nikada ništa ne dobijaju besplatno

U  Švedskoj  je 1965. godine  bilo milion domaćica a samo 6 miliona stanovnika. 750 000 domaćica nisu imale djece nego su se brinule za kuću i muža. Žene koje su radile zarađivale su 53 odsto zarada muškaraca.  „Imale smo 11 000 mjesta u obdaništima, a abortus je bio krivično djelo", sjeća se Gunilla. „Samo jedna žena bila je ministrica, žena nije bilo u javnom životu i privredi. U odnosu na danas, to je bilo 'mračnjaštvo'".
 

Gunilla Thorgren je švedska novinarka, političarka i spisateljica. I feministkinja koja je  posljednih  četiri decenije učestvovala u  borbi  žena Švedske za  ravnopravniji položaj u društvu.

"ŽENE NIKADA NIŠTA NE DOBIJAJU BESPLATNO", kaže Gunilla na početku svoje priče o posljednjih 40 godina  švedske ženske istorije. " Za svako pravo se moramo boriti ali se ta borba isplati."

Gunilla Thorgren ove godine navršava  65 godina i smatra da je vrijeme da ide u penziju.  Žensku podređenost  osjetila je  ranoj mladosti: „Kada mi je bilo 22 godine rodila sam dijete a nisam bila vjenčana. U to vrijeme to je u Švedskoj  bilo neuobičajeno. Tada sam otkrila da u švedskom društvu ne postoji  mjesto za samohranu majku sa djetetom. Moje dijete se nazivalo kopiletom. Opština je odredila osobu koja je trebalo da kontroliše da li se ja mogu brinuti o djetetu. Kada sam rodila dijete, htjela sam da završim školovanje ali nisam mogla jer se nas dvoje nismo smatrali porodicom pa nisam mogla dobiti pomoć kao porodice koje su se školovale. Ovo me je činilo bijesnom i presudilo  da se uključim u borbu za ženska prava".

Gunilla  se kasnije školuje za novinarku. U medijima je provela 30 godina, objavila je knjigu o ženskoj borbi u kojoj je i sama bila akterka, pisala drame. Deset godina radila je vladinim institucijama. Danas je ponosna majka troje i supruga čovjeka koji takođe ima javnu karijeru. Kaže da  ju je u podršku koju je našla u ženskim grupama ohrabrila da živi život onako kako  želi.

Švedska je danas zemlja koja se uzima kao uzor za kvalitet života majki i nivo ostvarenih ženskih prava. „To ne znači da je za sve žene u svakom pogledu dobro u Švedskoj", objašnjava Gunilla Thorgren, „a ono što smo uspjele je rezultat duge borbe".

U  Švedskoj  je 1965. godine  bilo milion domaćica a samo 6 miliona stanovnika. 750 000 domaćica nisu imale djece nego su se brinule za kuću i muža. Žene koje su radile zarađivale su 53 odsto zarada muškaraca.  „Imale smo 11 000 mjesta u obdaništima, a abortus je bio krivično djelo", sjeća se Gunilla. „Samo jedna žena bila je ministrica, žena nije bilo u javnom životu i privredi. U odnosu na danas, to je bilo 'mračnjaštvo'".

U to vrijeme i u Švedskoj žene su posmatrane kao mile, drage, lijepe, nije bilo prihvatljivo da učestvuju u političkoj debati i iznesu svoje mišljenje. Švedska je bila autoritarno društvo. O nasilju u porodici se nije govorilo, ili samo u kontekstu da je žena kriva, da je to njena greška, priča naša sagovornica.

„U sudskim procesima za silovanje atmosfera je bila optužujuća, istraživan je život žene, kako je bila obučena, kako se ranije odnosila prema muškarcima. Mene su, zato što nisam htjela da se vjenčam, posmatrali  kao kurvu. To je bilo prije 40 godina."

Tih godina  počinje borba Šveđanki za pravo na život po sopstvenom izboru i za puno ostvarenje ženskih ljudskih prava.  U narednim decenijama  žene Švedske će naučiti  da prava, bar što se tiče žena, nikada nisu vječna i uvijek ih treba osvajati.

„U to vrijeme u Evropi atmosfera je bila ljevičarska. 1968. godine bile su velike demontracije, mnoge žene su se priključile ljevičarkim grupama, mladima koji su izašli na ulice. Željele su da ukažu na svoj položaj, ali vrlo brzo su postajale svjesne da govore ali da ih niko ne sluša", priča Gunilla.

„Nas grupa je istraživala i diskutovala o tome kako je ženama u Švedskoj. Osjećala sam da ne možemo ostati tako u grupi već da moramo izaći u društvo i nešto uraditi. Pozvale smo i druge žene, pripremale smo se cijele godine za taj posao. Sačinile smo materijal o različitim političkim pitanjima koja su bitna za žene, o abortusu, poreskoj politici, o raspodjeli javnog novca.

 Govorile smo: „Za 1 avion moglo se napraviti 1000 obdaništa."

Male grupe aktivistkinja su radile u naseljima (mjesnim zajednicama). Svaka grupa se bavila pitanjima koja je smatrala bitnim. Bile su obavezne da prođu kroz materijal  i o tome upoznaju druge žene. „Sastajale smo se po kućama i čuvale jedne drugima djecu. Jednom mjesečno smo se okupljale u većim stanovima. Bavile smo se potrebama većine žena. Tražile smo pravo na zaposlenje isto kao muškarci (pravo na istu platu), da nadoknade porodicama nisu vezane za platu muškarca. Udata žena ne bi imala pravo na nadoknadu ako bi ostala bez posla, žena je bila vezana za muža. Žene su radile kraće radno vrijeme i nisu imale niz p rivilegija koje su važile za puno radno vrijeme. Tražile smo mjesta  u obdaništima  za svu djecu i besplatan abortus, pravo na porođaj bez bola i besplatnu kotracepciju", priča Gunilla Thorgren.

Kada su 10. juna 1970. godine napravile plakate sa sloganom - Da li se osjećaš ugnjetavanom - odazvao se tako veliki bbroj žena da su i same bile iznenađene.  

„Nazvale smo se „Grupa 8" - žene iz cijele zemlje su nam se pridruživale, zvale su nas, pisale o tome šta im se dešava. Osmislile smo novinu koju smo nazvale ženski bilten".

Pošto je  ljevičarkli pokret u Švedskoj u to doba bio jak,  Gunilla i njene prijateljice su im pristupile sa parolom: Nema klasne borbe bez ženske borbe. Povezalo su se sa ženskim grupama iz drugih zemalja i otvorile debatu o ulozi žene u klasnoj borbi.          

„Štampale smo letke sa porukama o našim ciljevima i zahtjevima. Iz ove diskusije potekla su intenzivna istraživanja na univerzitetima. Mnogo smo radile na analizi položaja žena. Imali smo potrebu da pokažemo ženu kao uzor i ustanovile smo nagradu za najbolju priču o ženi".

„Grupa 8" je bila nevladina organizacija koja je izazvala polarizaciju i među ženama. Dio žena je poveo desničarsku kampanju koju su nazvali PORODIČNA KAMPANJA. Optuživali su feministkinje da nisu prave žene: „Optuživali su nas  da to što mi zagovaramo uništava porodicu, one su htjele da žene ostaju kod kuće i dobijaju neku naknadu za to", objašnjava Gunilla. Kaže da ni aktivistkinje unutar pokreta  nisu uvijek bile jedinstvene, ali su u javnosti istupale sa usaglašanim stavovima.

„Imale smo sedam pitanja kojima smo se bavile a jedna od ključnih parola bila je i 'privatno je političko'.  Razgovarale smo o privatnom životu i kako mi žene doprinosimo svom ugnjetavanju. 'Grupa 8' je imala uticaja na različite ženske grupe a naročito na žene unutar Socijaldemokratske partije. One su provele promjene kroz institucije, ali to nikada ne bi mogle uraditi bez 'Grupe 8'", kaže Gunilla.

„Svi naši politički zahtjevi iz 70-tih godina su ispunjeni. Promijenjen je poreski sistem, sistem socijalnog osiguranja  je sada počivao na pojedincu, dobile smo slobodan abortus, obdaništa, 87 odsto žena bilo je na tržištu rada, i promijenjena je politika plata".

U Švedskoj danas većina žena radi u javnom  a većina muškaraca u privatnom sektoru i žene zarađuju 87 odsto muške plate. Pojam „ženske plate" ukinut je 60-tih godina.

„Osamdesetih godina imali smo malo učešće žena u politici i na rukovodećim pozicijama i bolje su bili plaćeni poslovi onih koji se brinu o mašinama nego onih koji brinu o ljudima". To će pokrenuti treći talas feminizma u Švedskoj,  90-tih godina. Feministkinje su tražile „cijele plate i pola moći".  Na vlasti u Švedskoj tada je  bila desničarska vlada.

„Socijaldemokratska partija se uplašila kada je vidjela te žene, uplašila se da će izgubiti izbore zbog njih. Donesena je odluka da svako drugo ime na listi bude žensko - govorilo se - 'svaki drugi ples je damin'.  Medijska kampanja je bila dominantna, socijaldemokratska partija je uzela ove zahtjeve za ozbiljno i dobila izbore 1994. godine," kaže Gunilla u potsjećanju na retrospektivu dešavanju koja su Švedsku učinile zemljom u kojoj žene imaju najviše moći i gdje  pojam „jednake mogućnosti za oba pola", nije tek puka politička sintagma.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Po statističkim podacima, primjetno je da u BiH diplomira više žena nego muškaraca, ali kako se ide dalje preko specijalističkog, magistarskog do doktorskog nivoa taj broj se naglo smanjuje. Kad je riječ o zaposlenima na univerzitetu, muškaraca je skoro dva puta više nego žena.

U akademskim krugovima u BiH skoro i da nema većih rasprava o problemu ženske neravnopravnosti, a mnogi istrajavaju u tvrdnji da su žene danas zapravo ostvarile ciljeve koje su zacrtali ženski pokreti i da više nema razloga da se o tome govori. Jasno je da su žene u mnogo boljem položaju nego, na primjer, prije sto godina. U međuvremenu su same izborile pravo glasa, uglavnom u prvoj polovini 20. vijeka, a od tada su uključene i u većoj mjeri u obrazovni sistem. Tek u drugoj polovini vijeka došle su više do izražaja i na univerzitetima i imaju otvoren prostor da se bave i naučno-istraživačkim radom. To je dovelo i do velike rasprave o pitanju pola i roda, stvaranja nove terminologije i uspostavljanje nove paradigme u humanističkim naukama. Otvaranje novog polja istraživanja vodilo je i ka formiranju akademskih programa koji se bave pitanjima žene i roda uopšte. Sve ovo je doprinijelo da žene, ali i muškarci, budu svjesniji važnosti učestvovanja u stvaranju društva u kome će svi zaista biti ravnopravni. Pitanje prava žena odavno već nisu samo stvar ženskih grupa i udruženja, već su postali dio deklaracija, konvencija, zakonskih akata i zvaničnih politika u demokratskim društvima. To pokazuje koliko „žensko" pitanje nije više samo žensko, a što je vrlo česta zabluda još i danas, već pitanje od velike važnosti za svako društvo i državu u cijelosti.

Pod pritiscima, kako međunarodne zajednice tako i domaće ženske i građanske javnosti, žensko pitanje i u BiH, postaje  društveno  pitanje. U političke dokumente ugrađuje se komponentna polne jednakosti ili rodne nediskriminaciije. Još 2003.  godine donesen je Zakon o ravnopravnosti polova u BiH, kao akt političkog  priznavanja nejednakosti žena i muškaraca u BiH i spremnosti da se radi na stvaranju društva jednakih mogućnosti za oba pola.    Mnogi problemi, međutim, i dalje ostaju neriješeni. Jedan od njih je marginalan položaj žena na bosanskohercegovačkim univerzitetima.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Veći broj žena upisuje i završava fakultete

Statistički zavodi (državni i entitetski) počeli su odmah sa primjenom Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, a rezultat toga su bilteni, koji prikazuju statističke podatke po polu. U godišnjim publikacijama „Žene i muškarci  u RS/FBiH" entitetski statistički zavodi daju sliku stanovništva na polnoj osnovi u oblastima: obrazovanja, socijalne zaštite, zaposlenosti, izbora, zakonodavne i izvršne vlasti, nasilja i kriminaliteta. Ovdje nam je posebno zanimljivo da sagledamo gender statistiku koja se odnosi na obrazovanje, i to prvenstveno akademsko, te broj zaposlenih u obrazovnim ustanovama.[1] U akademskoj 2004/2005. godini u Federaciji BiH bilo je upisano 58.834 studenta od čega 26.497 muškaraca i 32.337 žena. U Republici Srpskoj upisano je 24.522 studenata od čega 10.566 muškaraca i 13.956 žena. Ono što se svakako na prvi pogled primjećuje jeste da se na univerzitetima u BiH, dijelom i u skladu sa procjenjenom polnom strukturom stanovništva upisuje više studentkinja nego studenata. Taj trend se iskazuje i na broju diplomiranih, čak i sa nešto većom razlikom u korist studentkinja. Ne možemo ovdje ne spomenuti, da ono što svakako generalno zabrinjava u bh. društvu jeste i dalje nizak ukupan broj studenata, a od toga izrazito mali broj onih koji diplomiraju i to najčešće znatno poslije redovnog roka za završetak studija. Prema podacima iz 2004. godine u RS je ukupno diplomiralo 1634 studenta, od čega 669 muškaraca i 965 žena, a u FBiH 5.203 odnosno 2.168 muškaraca i 3.035 žena. I ovaj podatak zapravo ide u prilog mnogobrojnim tvrdnjama da žene u bh. društvu jesu potpuno ravnopravne i čak imaju prednost u odnosu na muškarce.


Žene rade slabije plaćene poslove

Argumente koji idu u korist prethodnoj tvrdnji možemo naći gledajući i druge statističke podatke u obrazovanju, na primjer, one o zaposlenosti u školskoj 2004/2005. godini. U predškolskim ustanovama u FBiH bilo je ukupno 1.352 zaposlenih, od čega 155 muškaraca i 1.197 žena, a u RS u isto vrijeme radile su 793 osobe, od čega 67 muškaraca i 726 žena. Pratimo li dalje podatke za istu školsku godinu, sada za osnovne škole, podaci govore da je u RS bilo ukupno 7739 zaposlenih od čega 2606 muškaraca i 5.133 žene, a u FBiH 14.507 zaposlenih pri čemu je bilo 4.754 muškarca i 9.753 žena. Na nivou srednjih škola stanje iskazano u brojevima izgleda ovako: u FBiH radilo je 7.881 osoba, od čega 3.939 muškaraca i 3.942 žene, a u RS ukupno 3.011 osoba od čega 1.402 muškarca i 1.609 žena. Ono što je jasno već na prvi pogled da je daleko više žena nego muškaraca zaposleno u predškolskim ustanovama, da se taj omjer iako blago smanjen nastavlja u osnovnim školama, a u srednjim školama uglavnom imamo jednak broj zaposlenih muškaraca i žena. Ne treba zaboraviti da u ovim ustanovama i danas rade osobe sa višegodišnjim iskustvom i da su svoje obrazovanje završili desetak -petnaest godina ranije, kada se za zaposlenje u predškolskim ustanovama i osnovnim školama zahtjevala tek diploma viših škola, a danas je neophodno četverogodišnje fakultetsko obrazovanje. Za rad u srednjim školama i ranije i danas neophodno je bilo završiti fakultet. To nam zapravo govori dvije stvari, u ovom slučaju, na primjeru obrazovanja. Žene su u prethodnim decenijama u većoj mjeri završavale više škole u većoj mjeri nego muškarci i prije se odlučivale za zaposlenje. Takođe, žene su radile i rade u većem broju u ustanovama u kojima je plata niža, s obzirom da je riječ o budžetskim korisnicima čiji prihod se određuje prema koeficjentu na osnovu stepena obrazovanja.

Muška i ženska zanimanja

Skriveni podatak u svemu ovome jeste, da postoji tradicionalno određenje muških/ženskih zanimanja i da je uobičajeno bilo, da se žene opredjeljuju za poslove u prosvjeti, uslužnim djelatnostima i oblastima u kojima se zahtjeva briga za druge. Da se to i dalje nastavlja možemo ilustrovati podacima iz FBiH za akademsku 2005/2006. godinu, gdje je napravljen popis „muških" i „ženskih" fakulteta. Tako su izrazito „ženske" visokoškolske ustanove: Pedagoška akademija sa 93% žena i Pedagoški fakultet sa 76%,  a toliki je procenat žena i na Defektološkom fakultetu i Višoj medicinskoj školi. Više od 70 odsto studentkinja imaju i Filozofski odnosno Fakultet humanističkih nauka, a oko 60% ih je na Pravnom fakultetu, Fakultetu političkih nauka, Medicinskom fakultetu. Izrazito „muški" fakulteti, sa više od 80 posto muškaraca su: Fakultet informacione tehnologije, Mašinski fakultet, Fakultet elektrotehnike, Fakultet za tjelesni odgoj i sport. Svega oko 25% studentkinja je na Rudarsko-tehnološkom, Tehničkom, Šumarskom, Agronomskom fakultetu.

Vertikalna segregacija

Po statističkim podacima, primjetno je da u BiH diplomira više žena nego muškaraca, ali kako se ide dalje preko specijalističkog, magistarskog do doktorskog nivoa taj broj se naglo smanjuje. Kad je riječ o zaposlenima na univerzitetu, muškaraca je skoro dva puta više nego žena, a unutar tih podataka ono sto popravlja prosjek jeste broj saradnica/ka, dok je profesora i dalje znatno više nego profesorica. Predstavljeno brojkama to izgleda ovako: na visokoškolskim ustanovama u FBiH ukupno je 4.612 zaposlenog nastavnog osoblja, od čega je 2.293 muškaraca i 1619 žena, u RS od ukupnog broja zaposlenih - 2.499, muškaraca je 1.697, a žena 802. Najveća razlika u korist muškaraca, pokazuje se upravom na višim nivoima, tako na primjer u RS, sa doktorskom titulom u akademskoj 2004/2005. godini radilo je 1008 muškaraca i 228 žena. U FBiH taj omjer je 766 muškaraca i 278 žena, s tim da je odvojena rubrika za vanjske saradnike gdje je omjer 1695 muškaraca i 792 žena. Ovi podaci nam pokazuju u kojoj mjeri i na koji način je kod nas izražena neravnopravnost polova, te možemo govoriti o vertikalnoj segregaciji.  Za ovu pojavu, još od sredini 80-tih godina prošlog vijeka, koristi se termin „stakleni plafon"  („glass ceiling"). U najkraćem, on predstavlja granicu do koje žene najčešće mogu napredovati u karijeri, a iza te granice su upravo rukovodeće i upravljačke pozicije, kao i radna mjesta koja zahtijevaju dugotrajnije obrazovanje i predstavljaju pozicije sa većim uticajem. U slučaju rada na univerzitetu riječ je o dugotrajnom obrazovanju koje zahtjeva postdiplomski studij i višegodišnji rad na izradi doktorske teze (sada po Bolonjskoj reformi, završen prethodno i trogodišnji studij), te kontinuirano stručno usavršavanje, učešće u naučno-istraživačkim projektima, pisanje naučnih radova, učešće na naučnim skupovima i konferencijama. S obzirom da u bh. društvu i dalje dominira tradicionalni tip porodice u kome žena bez obzira na posao kojim se bavi, treba i da preuzme najveći dio obaveza u kući i odgoju djece, jasno je da je već na samom početku u neravnopravom položaju, te se radije sama odriče karijere. Rijetki slučajevi svako pokazuju da je moguće da žene realizuju i jedno i drugo, ali to se uglavnom ostvaruje tek uz svesrdnu pomoć uže porodice. Time se zapravo ukazuje da je uloga države i društva još na niskom nivou, te da mehanizmi za ravnopravnost polova tek treba za institucionalno počnu djelovati, kako bi žena od početka mogla da bude pripremljena za ravnopravno učešće u javnoj sferi.

Univerzitet

Univerziteti u BiH opterećeni naslijeđem iz prošlosti i početkom sprovođenja Bolonjske reformi tek su na početku puta ka istinskim promjenama. Analize i sagledavanja stanja koje su radile i međunarodne i domaće organizacije, koje se bave obrazovanjem, generalno ukazuju na nekoliko glavnih problema na univerzitetima. U okviru same nastave i dalje je najveća prepreka ostajanje pri tradicionalnom načinu predavanja i u čvrsto zadatim okvirima disciplina, što i dalje znači usvajanje informacija iz literature često starijeg datuma i onemogućava inovativan pristup znanju iz različitih izvora. To je svakako dijelom uslovljeno i finansijskim sredstvima samih univerziteta, jer biblioteke raspolažu sa ograničenim fondovima, a i teško su pristupačne skupe baze podataka. Dobrim dijelom na sporu promjenu takvog stanja utiče i zatvorenost univerziteta, međunarodna razmjena kao i usavršavanje profesora/ca i studenata/kinja u inostranstvu još uvijek nije ostvareno u dovoljnoj mjeri, a teško se mijenja i stav svih članova/ca akademske zajednice o tome šta zapravo znači biti dio akademske zajednice.

Rodne studije

Član 6 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH govori na koji način je moguće boriti se protiv diskriminacije žena. Riječ je o uvođenju sadržaja koji promovišu ravnopravnost polova. Već i površan uvid u nastavne planove i programa, posebno na fakultetima društvenih nauka, pokazuje da tek ponegdje možemo zapaziti  programe koji se odnose na pitanje ženskih prava, ravnopravnosti polova, feminističku teoriju. To se prije svega odnosi na drugi ciklus studija po Bolonjskoj deklaraciji, a prvi takav studij  je otvoren 2006. godine na Univerzitetu u Sarajevu u Centru za postdiplomske interdisciplinarne studije. U izjavi o opravdnosti pokretanja ovog programa stoji: „U sklopu bolonjskog procesa reforme univerziteta u BiH zanemareni su oni dokumenti koji obavezuju EU univerzitete da u svojim obrazovnim programa vode računa kako o orođenoj perspektivi edukacije, tako i o rodnim (gender) aspektima suvremenog interdisciplinarnog znanja. MA program interdisciplinarnih rodnih studija zamišljen je kao ispravljanje ovog ozbiljnog nedostatka u procesu reforme Univerziteta."[2] Ženske i rodne studije dio su programa svjetskih univerziteta već tri decenije, a na ovdašnjim univerzitetima predstavljaju tek novinu. To što je „novo" s jedne strane, upravo može biti privlačno studentima/kinjama, koji želi da se upoznaju sa novim interdisciplinarnim pristupima u istraživanju, a s druge strane stvara otpor, jer i dalje je niz steoreotipa i predrasuda o izučavanju roda i potrebi podizanja svijesti o ravnopravnosti žena.

Stvarne a ne kozmetičke reforme

Koliko je bitno da se i teoretičari/ke i dalje bave problemom odnosa žena i muškaraca u savremenom društvu podvlači i njemačka istoričarka Gizela Bok. „Citizenship, ljudska prava i pitanje kako će se oni oblikovati u daljem procesu evropske integracije - sa onim tako različitog značaja za žene pojedinačnih zemalja i za one iz zemalja van EU koje žive u Evropi - na dnevnom su redu i rodnih studija, isto kao i odnos evropskog prema vanevropskom svetu. Pitanje odnosa ljudskih prava i ženskih prava je, pogotovo u globalnom okviru, upravo danas ponovo akutelno - lična sigurnost, pravo na život, sloboda kretanja, fizički integritet i zaštita privatnosti - onako kako su sadržane i u Sporazumu Ujedinjenih nacija (1966) i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (1950), kao i socijalna prava (Evropski savet 1961, Ujedinjene nacije 1966) za žene mogu imati drugačije značenje nego za muškarce;..."[3] U BiH tek smo na početku puta - Zakon o ravnopravnosti polova jeste usvojen, ali njegova prava vrijednost tek će se pokazati u primjeni. Jasno je da u obrazovnom sistemu taj posao tek predstoji. Lidersku poziciju u tome svakako bi mogao i treba da ima univerzitet, kao mjesto odakle stižu nove inicijative i odakle bi trebalo pokretati promjene u cjelokupnom bh. društvu. Za sada smo tek na onom osnovnom nivou - da se pokaže u kojoj mjeri su i žene kao naučnice i teoretičarke učestovale u kreiranju novih tokova u nauci, a ne da se zaobilazi njihov udio;  da se odmaknemo od sterotipa o ženi kao intelektualno inferiornijoj, a što se iskazuje na niz indirektnih načina; da se žene same sučeljavaju sa predrasudama koje još uvijek vladaju o njima i rade na tome da ih uklone; da se sa promjenom nastavnih planova i programa u kurikulume ne učini samo kozmetička promjena, već i dalji pomak ka povećanju svijesti uopšte o ljudskim pravima, a time i ženskim pravima.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Prema statistikama UN-a:

    * žene obavljaju 67% svjetskoga rada
    * zarađuju 10% svjetskog dohotka
    * vlasnice su 1% svjetskog imetka
    * žene čine 70% nepismenih u svijetu
    * širom svijeta žene zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci
    * od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene
    * žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova
    * žene zauzimaju 10% mjesta u parlamentima
    * 5% predsjednica država su žene

U Europskoj uniji:

    * žene obavljaju 80%kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće
    * žene provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci
    * za isti posao žene su u prosijeku plaćene 25% manje nego muškarci
    * 20% žena doživjelo je neki oblik rodno uslovljenog nasilja
    * 98% žrtava nasilja u porodici su žene

Stvarna ravnopravnost se može postići tek ukoliko žene i muškarci ravnopravno dijele pozicije na tzv. mjestima moći i odlučivanja. Međutim muškarci su još uvijek ti koji drže pozicije višeg statusa i imaju moć donošenja odluka. Dokazano je kako bi grupa sa zajedničkim interesima (u ovom slučaju žene) dobila pravo glasa i njihovi interesi bili uzeti u obzir, potrebna je kritična masa od najmanje 30% populacije na mjestima gdje se donose odluke.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Polozaj zaposlene zene u Australiji
Prije dvadesetak godina  zene koje su imale muza, djecu i uz to bile zaposlene puno radno vrijeme, osjecale su da im je  zivot ispunjen i vrijedan. A, ono  sto najvise danas osjecaju je umor.
Kakav seksualni  zivot imaju zaposlene majke - pitala se Dr. Barbara Pocock, iz Centra za medicinu rada na Adelaid univerzitetu. Odgovor koji je dobila nakon intervjuisanja 150  zena je vrlo kratak-nikakav.
Pitajuci  zene kako posao utice na njihov  zivot, mnoge sive i sjetne priče iz oblasti intimnosti i partnerskih odnosa isplivale su na povrsinu. Zavodnica, ljubavnica, seksualno oslobodjena  zena... je zapravo ili umorna,  zivi pod stresom ili totalno nezainteresovana, kaze izvjestaj.
Da bi imala svoj novac, bila ekonomski nezavisna od muskarca i predstavljala aktivni dio drustvenog  zivota -  zena danas placa visoku cijenu. Zene nece napustiti posao, jer im on treba zbog novca, druzenja a i da se izvuku iz kuće i njene dosadne svakodnevne rutine. A, opet, zbog toga su u nevolji. One su umorne, umorne i umorne...
Sve te price o modernom muskarcu koji dijeli kućne obaveze i brigu o djeci su bajke«, kaze jedna anketirana  zena, a ogromna vecina drugih ispitanica se potpuno slaze s njom.  Zena koja hoće da ima sve – posao, cistu kucu, djecu i partnera, vrlo dobro zna da ce sve to biti samo na njenim plecima.
A, i tvrdnja da su radna mjesta u Australiji naklonjena  zeni i porodici ("family-friendly workplaces") takodje djeluje potpuno nerealno. Posao postaje sve tezi, a radni i prekovremeni sati sve duzi. Bez obzira da li je fabricka radnica ili doktorica, sluzbenica ili menadzer na visokoj funkciji, kad se spomenu kućni poslovi i dijeljenje tih obaveza sa muskim partnerom,  zene naprosto polude od ljutnje.
"Kad ste vi cule zaposlenog muskarca koji se  zali da ne izlazi na kraj sa kucnim obavezama i trcanjem za djecom!", uzvikuju  zene, ljute zbog toga  to rade duge sate na poslu, nakon toga duge sate u kući, a njihovi partneri "ne vide" kućne poslove, ne obave ih kako treba ili se oglusuju o  zenin zahtjev da se angazuju vis e u kući i oko djece.
I, ono sto se desava u kuhinji, jako se odrazava na ono  sto se desava u krevetu duplo zaposlene zene-majke. Iako nije imala namjeru da istrazuje seksualni  zivot australske  zene, Dr. Pocock zakljucuje da su teme seksa, odnosno praznog seksualnog  zivota, bile vrlo cesto spominjane.
 "Nakon radnog dana se svalim u krevet umorna kao pas. Nikakva intimnost mi ne pada na pamet", kazu  zene.
One nemaju ni vremena ni zelje za seksom. A, ogorcenost na muskarce zbog neravnopravnog polozaja i tretmana dodatno hladi svaku intimnost. Tako je gasenje seksualnosti i intimnosti cijena koju  zena u Australiji placa za svoj nacin  zivota. Ali, to nije i jedina cijena.
Australske majke pate od osjecanja krivice
Vrlo malo zaposlenih zena koje imaju djecu su postedjene dilema i preispitivanja svoje savjesti o tome koliko su dobre majke, zakljucuje se u ovom istrazivanju. Majke su bukvalno razvucene na suprotne strane - trcanje za novcem i radne obaveze, i  zelje da provode vise vremena sa djecom. One pate od u ovoj zemlji vrlo rasprostranjene »epidemije« koja se zove krivica majki.
Uprkos mnogim promjenama u drustvu, mnoge  zene i dalje zadrzavaju tradicionalnu sliku o dobroj majci. Nemogucnost da  zive u skladu sa tim visokim kriterijima "dobre majke" nagriza njihov osjecaj majcinskog samopouzdanja. I dok one tuzno lamentiraju nad svojom neadekvatnom majcinskom ulogom, malo je diskusija o ocinstvu i o tome koliko se ocevi, (ako uopste!), osjećaju krivi zato  sto rade i ne povode mnogo vremena sa djecom.
"Znam majku koja bukvalo provodi svaki minut sa svojim dvogodisnjakom. Ona je stvarno dobra majka", s primjetnim osjecajem krivice kaze  zena koja radi puno radno vrijeme.
"Moja krivica mi govori da sam ja odgovorna za sve  to se desava u  zivotu moje djeci. To  sto imaju problem u  skoli je zato  sto ja nisam stalno s njima!", tvrdi druga.
"Stvarno mi je  zao  sto moja djeca toliko pate zato  sto sam ja zaposlena, ali ja jednostavno moram da zaradjujem novac" jadikuje  zena koja ne smatra da je normalno biti i majka i zaposlena.
S druge strane, i ako prestanu da rade, to im nece pomoci da se osjecaju boljim majkama.
"Ako prestanem da radim necu mu moci placati privatnu  skolu".
"Ako svoje dijete izvedem u kino, kupim karte i kokice, to me vec kosta $50. Gdje da ih nadjem ako ne radim!", kazu one.
Slusajuci ih, veliki broj Australki koje nemaju djecu se pitaju
"Zasto bih ja uopste imala djecu i uvaljivala se u ovoliku nevolju?!"
 Nije onda nikakvo cudo  sto natalitet u Australiji drasticno opada, a mnogi mladi bracni parovi izjavljuju da im ne pada na pamet da imaju djecu, jer su djeca ogromna obaveza, vrlo su skupa i zahtijevaju veliku paznju i vrijeme. A, uz to ne mogu ni finansijski da si priuste djecu.
One  zene koje ih imaju, osjecaju se lose kao majke i okrivljuju uglavnom same sebe, kaze Dr. Pocock. One ne vide vezu izmedju svojih materinskih muka i dilema, i nefleksibilnog nacina rada u Australiji koji ni malo ne ide na ruku porodici. Potrebne su drasticne socijalne promjene i mnogo vise fleksibilnosti da bi  zene mogle uspjesno balansirati posao i materinstvo, zakljucak je ove studije. I, naravno placeno porodiljsko otsustvo!
Australija je jedna od svega tri zemlje u svijetu gdje poslodavac ne mora da placa porodiljsko otsustvo! Australija treba da se stidi, kaze Dr. Pocock u clanku objavljenom u The Sydney Morning Herald.
U Australiji se  zene bore da dobiju 3 mjeseca placenog porodiljskog odsustva i 12 mjeseci neplacenog odsustva. A u  Svedskoj  zele da muskarci budu vise angazovani u kuci i u brizi za novorodjeno dijete: da bi par dobio 12 mjeseci placenog odsustva, otac se mora obavezati da ce provesti 6 sedmica kod kuce! Ali niko se ne zalaze za tako nesto u Australiji.
"Zene nisu budale", kaze Dr. Pocock. "I, ne treba biti genije da se shvate razlozi za pad nataliteta u Australiji. Sve dok se uslovi ne promijene i ne olaksa rad  zenama kako bi mogle biti i majke,  zene u Australiji će imati malo ili nikako djece."


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Država Bosna i Hercegovina je u zakonodavstvo zemlje ugradila cijeli set međunarodnih dokumenata koja se odnose na ljudska prava i slobode, među kojima je i Deklaracija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama. Potpisana je Pekinška deklaracija i Platforma za akciju. Usvojen je i Zakon o ravnopravnosti spolova (jun 2003. godine) na nivou države. Predviđeni su i mehanizmi za njegovu imlementacju. Formirani su gender centri na državnom nivou, i na entitetskim nivima. Zakonodavne skupštine države, entiteta, kantona i Distrikta Brčko su formirali komisije za ravnopravnost polova.
Pored svih potpisanih dokumenata i usvojenih zakona, ženska ljudska prava se nedovoljno poštuju.

Prema izvjestaju za 2005 godinu u ukupnom broju stanovnika, po procjeni demografa 51 % je ženskog stanovništva. Nezaposlenih u Bosni i Hercegovini je oko 40 % radno – aktivnog stanovništva, od čega je 46,8 % ženske radne snage. Ovdje svakako treba napomenuti da se radi o procentima samo koji su evidentirani kod agencija za zapošljavanje. Oko 20 % stanovništva BiH živi ispod granice siromaštva, a 30 % je na samoj granici. Ova ekonomsko – socijalna slika u BiH najteže pogađa najranjivije grupe žene, djecu i stare.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Pristup žena zapošljavanju, posebno ako su starije od 35 godina, je izuzetno otežan. Novi vlasnici privatnih preduzeća često postavljaju uslove koji nisu u vezi sa obrazovanjem i radnim sposobnostima. Životna dob kandidatkinja, vanjski izgled, spremnost da se odustane od rađanja neki su od kriterija koje traže poslodavci.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Prema izvjestaju iz 2005, godine

Oko 59 % žena u Bosni i Hercegovini nije zdravstveno osigurano. No, i kad imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, tehnička i kadrovska opremljenost zdravstvenih ustanova je neujednačena ili uopšte ne pokriva najnužnije zdravstvene potrebe žena. Takvih primjera je bezbroj. Postoje opštine koje nemaju porodilište, pa su žene porodilje prisiljene da putuju i do 100 KM kako bi obezbjedile adekvatnu medicinsku pomoć.


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"

Drage moje zene Dan zena je dan kada se okrecemo same sebi, odbacujuci religiju, politiku, koju su nam skrojili muskarci.
Zene u BiH kazu da u BiH ne vrijedi donositi zakone. Oni se ne postuju. Ovo je mnogo ozbiljnije nego sto djeluje.
Prisjetimo se onih koji  su usplanirali posljednje ratove. Vojnici (profesionalni) su poveli rat, vjerski sluzbenici dali su im ideolosku podrsku, politicari su promjenili znakove ili su pusteni zatvora, a bilo je i novinara. Iz ovog se vidi da su to 4 dominantne profesije: vojska, politicari, vjerski sluzbenici i novinari, profesije iz kojih su potisnute zene.
Sta ovo znaci?
Ovaj rat je bio muski, kao i svi ostali u istoriji ljudskog roda.
Dosli smo do stanja kada se pjeva pjesma  
"To je nama naša borba dala."
Sve ovo dovodi u pitanje opstanak zena i postaje pitanje danasnja civilizacije.
Danas imamo nove ratove, trka za naoruzavanjem, prijetnje novim ratovima.
08. mart iskoristimo da pred javnost stavimo jedno od sustinskih pitanja covjecanstva, pitanje  polozaja zene u drustvu.
Na prosroru Balkana zena je osjetila sta znaci pretjerana vlast muskarca. Ta zena je 1991. izgubila sve sto je  stekla boreci se u miru. Tu svoju poziciju tesko ce moci da ponovo dobije.
Vise od 2 000 godina odvija se muska istorija. Biolosku inferiornost provodio je kroz rat, religiju, zakone.  Ovo je istorija ratova. Rat nije ono sto pise istorija, rat je stvarnost koja se dogodila i dogadja  kod nas i u svijetu, gdje muskarci divljaju lijececi svoje  komplekse pred zenom, djecom i starcima.
Jevreji zahvaljuju bogu sto ih nije napravio zenom. Biblija je stvara od Adamovog rebra, da bi mu sluzila. Kur'an je smatra njivom kojoj mukarac moze da se priblizi kad hoce i kako hoce i dobra djela sebi za zivota cini. Ove cinjenice se ponavljaju na stranom jeziku tako da ih zena ne razumije.
Za potrebe rata radi vise od 50% naucnih potencijala na svijetu, najjaca industrija na svijetu vojna industrija, svijet ima toliko oruzja da može preko 60 puta unistiti bio geosistem u cjelini a bilo bi pogubno da to neka budala ucini i jednom.
Rat je muska igra sukob vojnika na vojnom polju, u kome sve vise strada zena. U I svjetskom ratu stradalo je 5% civila, a u II svaki drugi bio je civil. U savremenim ratovima cilj  je progon, pljacka  silovanje i ubijanje. Medju tim civilima dominantne  su zene.
Danas svijetu prijeti nestanak ulja, ruda, minerala, stanovnistvo  ce se udvostruciti za 33 godine. Na zemlji im vise od 6 miliona stanovnika. na jednoj strani zivi se u izobilju, a na drugoj djeca umiru od gladi
Svijet bi se promjenio kad bi zena preuzela vlast, a muskarac se iste odrekao. Pri tome zena ne bi smjela ici putem kojim su isli muskarci; da objavi rat muskararcima,  ne bi smjela imenovati Bogove zenskim imenima, trebala bi samo da ima vece ucesce u vlasti ili da je preuzme od njega.Ovo  je nuzno. Time bi instrumentizovala svoj strah za potomstvo i zdrav zivot. Muskarci bi tom prilikom izgubili samo vlast, ostalo bi ostalo isto. Zena dobija podrsku svih progresivnih dijelova drustva. Umjesto nacionalnih drzavnih parlamenata trebalo bi stvoriti Svjetski parlament. Primjer; vise od 300 godina muskarac u svedskoj nije imao priliku demonstrirati svoju silu.
Dan zena je dan kada se sebi vraca zena odbacujuci kosulje koje im je skrojio muskarac


_________________
August Spies
"Doci ce vrijeme kada ce nasa tisina
biti snaznija od vasih glasova"